Objavljeno na dan: 28.08.2015.
Priznajem, tipična sam žena koja obožava cipele! Jednako uživam u gledanju cipela u izlozima, isprobavanju, traženju onih pravih i gomilanju tih pravih u ormaru, zapravo ormarima! Imam ih u svim bojama i samo jedne crne, jer se to mora imati. Pamtim sve svoje cipele, od malena. Dok je mama birala za mene uvijek je imala problem jer je bila slaba ponuda, a ja sam bila mala svraka koja je voljela šaren svijet. Ako su već bile crne, onda su MORALE biti lakirane, jer to se sjaji!
Zato mi je crna obuća bila kao kazna. Sanjala sam dan kada ću kupiti cipele koje ne idu na sve, koje se ne mogu lagano kombinirati i koje ću nositi i biti primijećena! (Samo ću vam reći da sam od prvog honorara kupila crvene cipele!)
Znate li da se plave cipele jednako dobro kombiniraju na sve kao i crne?! A cipele boje marelice već su mi godinama najdraži izbor ljeti. One su nešto kao boja kože, ali s malim akcentom u boji! Tako ja to doživljavam! No ljubav prema bojama i šarenilu prenijela sam i na sina Vita (6).
Od kad zna za sebe ima šarene tenisice i čizme. Crna nije na popisu njegovih najdražih boja, kao ni smeđa i maslinasta koje su najčešće u ponudi za dječake! Oko boje se lako dogovorimo, ali Vito ima problem s teorijom velikih cipela. Sve mame znaju da kad kupuju cipele djetetu one moraju biti komotne i mora stati vaš prst u cipelu, iza pete. Jer djetetu raste noga, a još nam je usađeno u glavu da moraju duuugo trajati. E tu je problem!
„Mama zašto mora stati tvoj prst?“ – pita me Vito, „..zato što onda znam da su ti dobre!“- odgovaram.
„ Ali ja ne hodam s tvojim prstom u cipeli po ulici!“- kaže mudrica.
„ Moraju ti biti veće jer ti brzo raste noga!“- odgovaram i zapravo shvaćam da mu sve sporije raste.
„Neću velike cipele, izlazi mi peta, ne mogu onda trčati! Kupi sebi prevelike cipele! Pa ćeš vidjeti kako je to....“- suznih očiju odgovara moje malo zlato i ja se sjetim svojih prevelikih štikla u ormaru koje sam kupila jer nije bilo baš mojeg broja, a bile su tako super da sam odlučila riskirati pogotovo kada mi je prodavačica još dala i savjet, koji smo svi čuli i znamo da ne funkcionira- stavite uložak! ;)
Naravno, nikakav uložak mi nije pomogao i svaki put ( dva put) kad sam ih nosila morala sam ih grčevito stiskati da ih ne izgubim poput pepeljuge dok hodam!
„ Molim vas broj manje“- tražim prodavačicu i pogledam zadovoljnog sina koji čeka plave Frodo cipele sa žutim vezicama za koje je siguran da u njih ne stane moj prst.
Kupili smo savršene cipele!
Nemojte me krivo shvatiti, ne popuštam šestogodišnjaku samo tako , ali ni ja ne želim da se moj mali čovjek kojeg odgajam da bude svoj, jedinstven i poseban, osjeća kao da kroz život ide u tuđim cipelama...
