Tabanopolis by Hoyka

Ne znam je li i vama palo na pamet da smo mi, roditelji, neka vrsta super junaka. Slično Spidermanovom čulu koje ga upozorava na opasnost, mi imamo 'čulo za otkrivanje potrebe svog djeteta' ili skraćeno ČOPSD. Tako Spider-manov 'kolega' Rodi-telj može, primjerice, obaviti naizgled nemoguću misiju otkrivanja što znači plač njegova djeteta - kolike, glad, nesanicu, pokakanost, začepljen nos, želju za roditeljevom blizinom ili nicanje novog zuba.

Razlog zašto o nama Hollywood još nije snimio blockbuster vjerojatno leži u tome što ta naša sposobnost ne spašava svijet na instantan i pompozan način, već ga 'samo' čini boljim time što brižno podižući svoju djecu društvu donosimo sretna mala bića, odnosno buduće zadovoljne ljude. Inače bi scena u kojoj Rodi-telj s vjetrom u kosi razgrće svoj plašt i iz džepa vadi tubu analgetskog gela za djetetove bolne desni vjerojatno već odavno bila dio filmske antologije.

Kad u razgovoru iznesem svoje nedoumice u vezi ispravnog funkcioniranja mog ČOPSD -a, poznanici gotovo uglas komentiraju da 'što se ti Hoyka imaš zabrinjavat' kad si već sve to prošao' (sa svojom sada dvadesetogodišnjom kćeri Eni). A to je, vele, kao naučiti voziti bicikl - naučiš jednom i više ne zaboravljaš. Kako se ja ipak 'zabrinjavam', čini se da moje jednogodišnje kćeri Tia i Zoe nisu samo različite vrste bicikla, nego možda i druga vrsta vozila.

ČOPSD je posebice važan u razdobljima kad treba donijeti odluku o velikim promjenama u djetetovu životu. Među tim promjenama je i ona do koje smo nedavno stigli - prve cipelice. Signali da je sazrijelo vrijeme za obuću dolazili su postupno. Najprije su curice u svakoj prilici ščepale i žvakale moju ili supruginu papuču. Potom su ih probale navlačiti na svoja stopala. A onda su ih bacale niz stepenice. No, niti jedan od njihovih napora nije urodio plodom, već nam se lampica upalila kada su u parku sve više inzistirale da ih s kolica i klupe puštamo da se motaju po tlu. Da je cipela doista postala neophodna konačno smo shvatili kada su, pridržavajući se za sofu i sve ostalo što im je moglo poslužiti kao oslonac za hodanje, počele obilaziti stan i obavljati 'inventure' polica do kojih prije nisu mogle doći. Supruga je to jedva dočekala i kao pravi predstavnik Google generacije obrušila se na internet pregledavati modele. Dan kasnije bili smo u dućanu Froddo.

Ovdje je nekoliko mojih iskustava vezanih uz kupnju prvih cipela.

Prije svega treba saznati točnu veličinu nogice. U trgovini će vam ljubazne prodavačice izmjeriti veličinu djetetova stopala, obući djetetu cipele i provjeriti je li veličina dobra.

Nemojte, kao ja, dopustiti curicama da same biraju model - osim ako ne želite ostati u dućanu dok ne ugase svjetla.

Nemojte se preplašiti ako prva djetetova reakcija na cipele bude kao da ste mu na noge stavili utege od deset tona. Tia i Zoe su isprva odbijale da ih se postavi na noge - sjedile su u čudu promatrajući cipele na stopalima, dizale i spuštale noge. No, ubrzo su se uhvatile najbližeg oslonca, prokrstarile dućanom trudeći se prikupiti sve izložene modele i konačno pokazale da su cipele, unatoč našim objašnjenjima 'to se ne jede', za njih jedan novi, zgodan obrok.

Fotografirao Hoyka