Objavljeno na dan: 03.01.2014.
Dok putujemo iz Zagreba prema našem lepom Zagorju zelenom, ceste postaju sve uže, zavojitije i manje prometne, a okoliš sve zeleniji i zeleniji. Razmišljam o životu kakav je bio nekad kada sam bila dijete. O radnom vremenu od 7 do 15 i mnogo slobodnog vremena za druženje s obitelji i prijateljima. Trgovine su radile radnim danom do 20, subotom do 13, a nedjeljom su bile zatvorene. Sjećam se kako nam je mama sama šivala odjeću i plela veste. Sjećam se šoka koji sam doživjela kada sam shvatila da neke moje prijateljice imaju kupovne veste. Kakav apsurd! Veste se pletu kod kuće, a ne kupuju! To su bili dani kada je svatko imao komadić vrta ili barem baku i djeda na selu pa smo svi uživali u svježe uzgojenom povrću i voću koje je bilo organsko u pravom smislu te riječi iako tada nismo ni čuli za taj pojam. Crne kronike gotovo da nije ni bilo i mogao si bez problema ostaviti otključana vrata stana kad ideš preko puta susjedi na kavu.
Sjećam se kako su roditelji mojih prijatelja rano ujutro odlazili u tvornice gdje su svojim rukama izrađivali namještaj, cipele, olovke... Nije bilo mnogo izbora pa se često dogodilo da svi imamo gotovo iste garniture za sjedenje ili regale u dnevnim sobama. Naš veliki bež tepih sa spiralama još sam nebrojeno puta vidjela u kućama svojih prijatelja i poznanika i godinama nakon što smo ga izrezali i prekrojili za hodnik i jednu manju sobu. Tako je to bilo nekada, stvari se nisu trošile i bacale kao sada već su se popravljale, prekrojavale i ponovno koristile.
Sada svi pričaju o raznim revolucionarnim pokretima poput samoodrživosti i permakulture, a nekada je to bilo normalno, podrazumijevalo se, nije bila potrebna neka posebna filozofija. I to zato što su se nekada stvari proizvodile da traju godinama. Izrađivale su se od kvalitetnijih materijala i pretežito ručno. Izrađivale su se ne samo zato da bi se ostvario profit i na brzinu okrenuo novac već zato što se željelo proizvesti kvalitetnu stvar koja će dugo trajati.
Dok današnji način proizvodnje nedvojbeno nosi svoje prednosti, činjenica je da se većina svari proizvodi strojno s vrlo malo uplitanja ljudske ruke i ljudske sposobnosti povezivanje i rješavanja problema. Tako se vrlo često stvari ne mogu riješiti logično i brzo već prema procedurama koje nalaže određeni program, a nemaju nikakve veze sa zdravim razumom. Odabiru se najjeftiniji mogući materijali kako bi se troškovi proizvodnje sveli na minimum. Takvi su vrlo nekvalitetni , a često i opasni za naše zdravlje. Ponekad čak imam dojam da se stvari namjerno proizvode tako da ne traju baš pretjerano dugo kako bismo ih vrlo brzo morali zamijeniti novima.
Naravno, još uvijek postoje proizvođači koji se tvrdoglavo opiru konkurenciji i uspijevaju proizvoditi kvalitetno, prirodno i dugotrajno upravo zato što im je proizvod na prvom mjestu. Ono što je za mene posebno važno jest „ono nešto“ što pretežno ručno izrađeni proizvodi od prirodnog materijala imaju, a industrijski nemaju. Kao da je u takve predmete utkan sav trud, vještina i znanje kojim čovjek mora vladati da bi nešto proizveo.
Stigli smo u Ivanec. Tek kojih sat vremena vožnje od Zagreba, a našli smo se u jednom posve novom, idiličnom okruženju. Tišina i neki neopipljivi osjećaj mira te puno zelenila i svježeg zraka. Ispred tvornice podno planine Ivančice parkirani su motori, automobili i jako puno bicikala. Radnici upravo završavaju sa smjenom i izlaze iz tvornice. Gle čuda, ovdje svi osim proizvodnje, koja radi u smjenama, zaista rade od 7 do 15!
Vrlo ljubazan mladić iz odjela modelarne provodi nas kroz dio proizvodnje gdje možemo zaviriti u samo bit proizvodnog procesa. U proizvodnom pogonu koji smo obišli radi oko 90 ljudi dok cijelo dioničko društvo zapošljava čak 700 ljudi.
Odjel modelarne
No, da krenemo iz početka, cipele dizajniraju hrvatski i talijanski dizajneri. U Ivančici d.d. u odjelu modelarne dizajniraju se i konstruiraju krojevi za određene dijelove cipela. Najzanimljivije je to da samo konstruiranje cipele počinje od đona. U Ivančicu đonovi zajedno s kožom i ostalim materijalima stižu iz Italije. Prema đonu se u Sloveniji radi kalup za pojedine modele.
Kalupi su vrlo skupocjena roba i oni su osnova za izradu pojedinih modela cipela. Svaki model i svaki raspon veličina ima svoj kalup. Ovdje u tvornici postoji zaista jako puno kalupa, a svake sezone dođe još 4-5 novih. Ivančica u svakoj kolekciji izbaci čak oko 600 različitih modela cipela.
Kalup
Nakon što su prema đonu i kalupu izrađene krojne liste za izradu gornjeg dijela cipele - gornjišta, materijali se režu na CNC strojevima koji rade bez noževa. Pojedini modeli mogu imati gornjište sastavljeno iz čak 40-ak dijelova.
CNS stroj za krojenje i iskrojeni dijelovi cipele
Dijelovi se prema točno određenom rasporedu ručno šivaju na ravnim šivaćim mašinama tako da svatko točno zna svoj dio posla. Nakon šivanja, kada gornjište već poprimi trodimenzionalan izgled, dijelovi se zajedno spajaju, a dodaju se i ukrasni šavovi.
Šivanje
Nakon šivanja gornjišta, cipele će proći kroz čak 15-ak različitih pari ruku. Gornjište se stavlja na kalupe gdje se koža izbrusi na mjestu lijepljenja kako bi ljepilo bolje prijanjalo i zatim se zalijepi za tabanicu cipele. Nakon toga, lijepi se i đon. Sve se radi ručno.
Ručna obrada cipela Ljepljenje donjišta i gornjišta
Ručna obrada cipela
Ljepljenje donjišta i gornjišta
Tu je većina posla gotova. Radnik svaku cipelu pregleda i provjeri je li sve dobro sašiveno i zalijepljeno. Cipela zatim ide na dovršavanje. Ovisno o tome kakav je vanjski izgled kože, cipela se polira i premazuje.
Poliranje cipela
Zatim se dodaju i ukrasni detalji poput kožnih ili tekstilnih cvjetova i mašnica. Njih vrlo često radnici odnose kućama pa ih tamo zajedno s ostalim članovima svoje obitelji sastavljaju i time popunjavaju kućni budžet.
Kad je par cipela napokon kompletiran uključujući i ručno izrađene izrađene dijelove, cipele se provjeravaju, zamataju u papir i pakiraju u kutije. Svaka cipela ima određene oznake na unutrašnjoj strani. Tu su označeni broj serije, broj cipele i oznaka lijeve i desne cipele kako bi se spriječilo da u kutiji ne završe dvije cipele koje nisu par.
Time završava proces proizvodnje cipela koji se odvija pretežno ručno što zahtjeva mnogo koncentracije i vještine. Cipele su sada spremne za prijevoz do prodajnih mjesta u ruke potrošača.
Posljednja faza - cipele u pripadajućim kutijama spremne za dostavu do prodajnih mjesta
