Objavljeno na dan: 01.12.2022.
O nasilju među djecom govorimo kad jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, ozljeđuje, napada ili isključuje iz aktivnosti i igre drugo dijete koje se ne može samo obraniti. Takvo nasilje može biti fizičko u vidu tjelesnih ozljeda izazvanih štipanjem, udaranjem, ugrizima i sl., te psihičko koje se odnosi na ruganje, zadirkivanje, nazivanje pogrdnim imenima itd. Djeca mogu biti izložena prijetnjama od strane nasilnih vršnjaka, odbacivanju, ogovaranju, uzimanju ili uništavanju osobnih stvari.
Koja djeca su najčešće žrtve vršnjačkog nasilja?
Djeca koja se ponašaju nasilno najčešće pronalaze žrtve koje su zbog nečega ranjive ili su različite od druge djece prema nekim karakteristikama. Najčešće je žrtva dijete nižeg socioekonomskog statusa, dijete iz druge etničke skupine, dijete s posebnim potrebama, novo dijete u razredu, nadareno dijete, dijete razvedenih roditelja i dijete žrtva obiteljskog nasilja. Žrtve vršnjačkog nasilja obično su mirna, tiha, pasivna i nesigurna djeca sniženog samopouzdanja. Imaju slabije razvijene socijalne vještine (teškoće u „zauzimanju za sebe“), manjak spremnosti za traženje pomoći, razvijen osjećaj krivnje vezano za to što im se događa, manjak podrške od strane druge djece i želju da se uklope na bilo koji način.
Kako prepoznati znakove nasilja kod djeteta?
Djeca koja su žrtve vršnjačkog nasilja često to pokušavaju sakriti od roditelja, odgojitelja ili učitelja jer se boje da će se situacija pogoršati. Stoga je važno obratiti pažnju na to pokazuje li dijete neka od sljedećih ponašanja: odbijanje odlaska u školu ili vrtić, fizički bolovi (glavobolje, trbuhobolje) pred odlazak u školu ili vrtić, potrgana odjeća ili oštećene igračke/knjige, neobjašnjive ogrebotine ili modrice kod djeteta, učestalo plakanje, noćne more, povlačenje od socijalne okoline, odbijanje razgovora o navedenim ponašanjima i sl.
Doživljavanje nasilja od strane vršnjaka može imati brojne posljedice poput anksioznosti, depresivnosti, usamljenosti, nesigurnosti i niskog samopouzdanja. Ukoliko se zanemaruju, te posljedice najčešće ostanu prisutne i u odrasloj dobi.
Što roditelji mogu učiniti?
Djeca koja se požale roditelju da su žrtva vršnjačkog nasilja nikako ne smiju dobiti od njih povratnu informaciju da se ne obaziru na zastrašivanje. Važno je saslušati dijete i ne prekidati ga te ga uvjeriti da nije krivo za nasilje koje doživljava. Izbjegavajte pitati dijete zašto vam prije nije reklo što mu se događa, djetetu može biti teško govoriti o bolnim iskustvima. Pohvalite dijete za to što vam se otvorilo i podijelilo s vama tu informaciju.
Obavezno prijavite nasilje ustanovi u kojoj se događa, učiteljima, odgojiteljima i stručnim suradnicima. Ne ohrabrujte dijete da se samo odupire nasilju, odnosno da na nasilje uzvraća nasiljem.
Podučavajte dijete socijalnim vještinama poput asertivne komunikacije, aktivnog slušanja, nenasilnog rješavanja sukoba i jasnom izražavanju želja i potreba. Potaknite dijete u traženju pomoći vršnjaka i ohrabrujte ga u sklapanju i održavanju prijateljstava s drugom djecom.
Kako biste saznali kako je djetetu u školi/vrtiću i provjerili doživljava li dijete neki oblik nasilja važno je da sa svojim djetetom održavate odnos povjerenja i otvorene komunikacije. Redovito razgovarajte s djetetom o tome kako se osjećalo u školi/vrtiću taj dan, kako se slažu vršnjaci u njegovom razredu ili grupi, s kim mu se najugodnije družiti, a s kim mu je manje ugodno, postoji li netko od djece tko se prema drugoj djeci odnosi na neprimjeren način, brine li ga nešto vezano za školu/vrtić i sl. Najvažnije je pokazati iskrenu brigu i interes te dati djetetu do znanja da se nasilje može zaustaviti.
Piše: Marica Marasović, mag.psych., Centar za mentalno zdravlje MBM PSY
