Objavljeno na dan: 10.08.2022.
Empatija se definira kao sposobnost prepoznavanja i razumijevanja emocija drugih osoba. Kada dijete doživljava empatiju znači da razumije kako se druga osoba osjeća u određenoj situaciji i da može zamisliti kako bi se ono osjećalo da je u istoj situaciji. Važno je naglasiti da je empatija usko vezana uz svijest o vlastitim emocionalnim stanjima. Drugim riječima, što je dijete svjesnije vlastitih emocionalnih stanja to će točnije prepoznavati tuđe emocija.
Prvi korak u doživljaju empatije je prepoznavanje emocionalnog stanja druge osobe, odnosno prepoznavanje neverbalnih iskaza emocija poput izraza lica, gesti i tona glasa. Djeca na temelju tih informacija prepoznaju kako se osjeća druga osoba i povezuju ih sa svime što je iskazano riječima. Jednom kada dijete uspješno prepozna emocionalno stanje druge osobe može se staviti u njenu perspektivu i potom odrediti na koji način može reagirati kako bi drugoj osobi pružilo pomoć.
Kao i svaka druga vještina, empatija se može naučiti i uvježbati, a roditelji u tome imaju glavnu ulogu.
Razvoj empatije
Prethodnice empatije mogu se zamjetiti već u prvim danima života kada dijete reagira plakanjem na plač drugog djeteta. U dobi od tri do četiri godine djeca mogu razumjeti da postoje različiti osjećaji i da ih svi imaju. Mogu prepoznati kada se netko loše osjeća i spontano empatizirati s njim. Razvojem riječnika, predškolska djeca su spretnija u razgovoru i raspravama o vlastitim i tuđim osjećajima i situacijama koje izazivaju te osjećaje. Pojavljuje se i sposobnost zauzimanja perspektive druge osobe i pružanje pomoći osobi koja se loše osjeća.
pixabay.com
Zbog čega je empatija iznimno važna?
Empatija je vještina koja je izrazito važna za zdrav emocionalni i moralni razvoj. Empatična djeca su uspješnija i zadovoljnija u školi, imaju više prijateljskih veza koje su zadovoljavajuće i općenito su bolje prihvaćena od strane vršnjaka. Također, empatična djeca manje su sklona nasilnom ponašanju jer mogu lakše prepoznati kako se druga osoba osjeća i donijeti adekvatnu odluku o reakciji na taj osjećaj.
Kako roditelji mogu poticati razvoj empatije?
Važno je sa djecom razgovarati o osjećajima – koje oni osjećaje poznaju, koji sve postoje i koji su sve neverbalni pokazatelji određenog osjećaja.
Dijete može promatrati fotografije ili crteže izraza lica te ih samo izvoditi pred ogledalom i imenovati.
Tijekom čitanja priča djetetu ili gledanja crtića možete dijete upitati što misli kako se sada osjeća određeni lik i zbog čega.
Kada se nalazite u određenoj situaciji važno je s djetetom razgovarati o tome kako se ono osjeća ili kako se osjeća neka druga osoba. Možete djetetu postavljati pitanja koja će mu pomoći da otvoreno iskaže osjećaje u trenutnoj situaciji ili opisivati kako se druge osobe osjećaju npr. „Marko je tužan jer je zaboravio omiljenu igračku“.
Možete dijete učiti empatiji i putem hipotetskih situacija. Pitajte dijete kako bi se osjećalo da mu netko uzme igračku ili kako bi se njegov prijatelj osjećao da mu netko uzme igračku te kako bi mu se moglo pomoći da se osjeća bolje. Dajte djetetu priliku da iznese svoje prijedloge.
Kada je dijete tužno, preplašeno ili ljuto važno je dopustiti mu da izrazi kako se osjeća bez da mu se odmah pružate utješni odgovor poput „Sve je uredu“ ili „Ne trebaš se bojati“.
Konačno, o emocijama i empatiji dijete uči i promatrajući roditelje. Važno je da prema djetetu otvoreno izražavate svoje osjećaje jer verbalizacijom vlastitih emocionalnih stanja potičete djecu da rade isto – da prepoznaju i imenuju vlastite emocije, ali i da prepoznaju i reagiraju na emocije drugih. Budite djetetu uzor, aktivno ga slušajte i iskažite empatiju prema njemu kako bi se i samo učilo istom ponašanju.
Piše: Marica Marasović, mag.psych., Centar za mentalno zdravlje MBM
